[GLAS BRANITELJA] Sanda Špika o ratu, gubitku i snazi: “Imala sam kartu za Švicarsku, ali odlučila sam ostati”

Sanda Špika, medicinska sestra i hrvatska braniteljica, jedna je od onih žena čije ime možda nećete svakodnevno čuti, ali čija priča nosi težinu Domovinskog rata kakvu je teško i zamisliti. Na prvoj crti zadarske bojišnice bila je uz ranjenike, a u privatnom životu proživjela gubitak koji ju je obilježio zauvijek.

U razgovoru za naš portal otvoreno govori o ratu, gubitku supruga, majčinstvu, ali i porukama koje želi prenijeti mladima danas.

“Jedan život se rađa, drugi se gubi”

Kad vas danas vraćaju na te dane, što vam je najteže?
“Najgore mi je sjetiti se tog 27. siječnja 1993. Imala sam osam mjeseci trudnoće kada sam izgubila supruga Denisa. Imala sam 24 godine – jedan život se rađa, a drugi se gubi. To je trenutak koji me obilježio za cijeli život.”

Dodaje kako o tome godinama nije govorila.
“Nikad nisam previše pričala jer je bilo prebolno. I danas je.”

“Red, rad i disciplina – i ne zaboraviti žrtvu”

Kako danas gledate na sebe i svoj život, kako živite?
“Rad, red i disciplina. Još uvijek radim i želim doprinijeti ljudima. Ali najvažnije mi je da se ne zaboravi žrtva onih kojih više nema. Nažalost, sve to polako odlazi u zaborav.”

Ističe i koliko je važno da mladi znaju istinu o ratu.
“Danas mnogi mladi zapravo ne znaju što se dogodilo. Važno je da čuju priče iz prve ruke. To nije bajka, to se stvarno dogodilo.”

“Imala sam kartu za Švicarsku – ali nisam mogla otići”

Na bojišnicu je otišla s 22 godine.

Što je tada presudilo?
“Empatija. Kao medicinska sestra nisam mogla ostati po strani. Vidjeli smo što se događa u Vukovaru i Škabrnji. Imala sam kartu za Švicarsku, ali nije bilo šanse da odem. I danas bih isto napravila. Ostala bih”.

“Najgore mi je bilo – roditi”

Najteži trenutak, kaže, nije bio samo gubitak, već ono što je uslijedilo.

Što vam je bilo najteže nakon smrti supruga?
“Porod. To mi je bilo najteže. Tri dana sam rađala, pod stresom, u ratnim uvjetima. Njegovo tijelo tada još nije bilo pronađeno. Postojala je nada da je možda živ.”

Sin Deni postao joj je najveća snaga, ali i stalni podsjetnik.
“Danju sam bila majka, a noću… to samo ja znam. Noći bez sna, pitanja kako dalje.”

“Žena mora biti stup”

Sanda otvoreno govori i o ulozi žena.

Jesu li žene u Domovinskom ratu dovoljno priznate?
“Ne, nisu dovoljno. A bile su stup svega. Nije bilo postrojbe bez žena – na prvoj crti, u sanitetu, kao kuharice, logistika… sve.”

U sklopu djelovanja udruge Žene u Domovinskom ratu, čija je aktivna članica, Sanda je naedavnp bila i na susretima u Vitezu. Riječ je o udruzi koja kontinuirano radi na očuvanju istine o ulozi žena u Domovinskom ratu, ali i na međusobnoj podršci i povezivanju. Do sada su izdale tri knjige, a u jednoj od njih, simboličnog naziva “Putevima nade do istine”, zabilježena je i njezina osobna, teška priča.

– Često se družimo, odlazimo na obljetnice i svjedočimo onome što smo prošle. To je važno, jer ako mi ne budemo govorile, tko će? – poručuje.

O ulozi žene danas dodaje i osobnu dimenziju:
“Moraš biti i otac i majka, i raditi, i voditi kućanstvo. Žena mora biti jaka. Jednostavno mora. Sve umire kad nema žene.”

“Danas smo sebičniji nego ikad”

Na pitanje općenito o stanju u današnjem društvu, Sanda je vrlo izravna.

“Ljudi su danas sebičniji nego ikad. Svatko gleda sebe. Treba biti svoj, ali ne na štetu drugih. Moraš imati stav i biti jak.”

“Da razumiju što smo prošli – i da čuvaju ono što imamo”

Koju poruku šaljete mladima?
“Voljela bih da razumiju što smo prošli. Ne da ih to optereti, nego da znaju. Da znaju da sloboda nije došla sama od sebe, da je plaćena životima, mladostima, obiteljima. I da to cijene.”

Zastaje na trenutak, kao da bira riječi koje su već odavno proživljene.

“Ne daj Bože da se ikad ponovi, ali ako se dogodi – da budu spremni stati i obraniti ono što imaju, ovaj grad, ove zidine, Hrvatsku. Kao što smo mi tada.”

U njezinim riječima nema gorčine, ali ima istine koju nije moguće uljepšati. Istine o gubitku koji nikad ne prolazi, o životu koji ide dalje i o snazi koja se ne bira – nego je jednostavno moraš imati.

“Mi smo živjeli i tada, i danas živimo.... Naučiš to nekako posložiti u sebi… ali nikad ne zaboraviš.”

Na kraju, bez puno dramatike, ali s težinom iskustva, Sanda Špika ostavlja jednostavnu, ali snažnu poruku:

“Sve bih opet napravila isto.”